Trgovinski sporazumi između Afrike i Evrope, koji traju već pola stoljeća, donijeli su rast u mnogim sektorima, ali Afrika i dalje ostaje u nerazmjernom položaju.
Analiza podataka pokazuje da, iako zemlje poput Gane ostvaruju značajne izvozene prihode od dobara kao što su zlato, kakao i nafta, situacija na terenu često nije tako jednostavna. Naime, Gana ostvaruje veće prihode od izvoza nego što troši na uvoz, no to ne znači da su svi njeni građani na dobitku. Zbog povoljnih uvjeta izvoza, Gana je otvorila svoja tržišta trgovinskim partnerima, što ponekad dovodi do nepovoljnih posljedica za domaće proizvođače.
Jedan od primjera je uvoz piletine, gdje čak 80 posto piletine na tržištu Gane dolazi iz uvoza, najčešće iz Evrope , Sjedinjenih Američkih Država ili Brazil . Iako se na uvoznu piletinu plaća 30 posto carina, ona može biti i do 35 posto jeftinija od lokalnih proizvoda, što čini uzgoj pilića sve manje isplativim. Predsjednik Asocijacije uzgajivača pilića u regiji Ashanti , Charles K. Donkor , ističe da je situacija teška za lokalne farmere, jer potrošači ne biraju domaće proizvode.
Da bismo razumjeli trenutni kontekst, potrebno je osvrnuti se na istoriju trgovinskih sporazuma između Evrope i Afrike. Sve je počelo 1975. godine potpisivanjem Lome konvencije između tadašnje Evropske zajednice i novoformirane Organizacije afričkih, karipskih i pacifičkih država (OACPS). Ova konvencija, kao i njeni nasljednici, Cotonou (2000) i Samoa (2023), postavili su temelje za regionalne i bilateralne trgovinske sporazume. Danas, 44 od 54 afričke zemlje imaju bescarinski pristup unutrašnjem tržištu EU, ali se suočavaju s pravilima koja često favoriziraju strane proizvode.
Analiza trgovinskih tokova u posljednjih 25 godina pokazuje da su se obujmi trgovine između Afrike i Evrope povećavali u oba smjera. Iako su afričke ekonomije u posljednje vrijeme često imale trgovinski suficit prema Evropi, situacija na terenu ukazuje na to da mnogi proizvođači u Africi gube zbog nelojalne konkurencije iz inostranstva.
Komentari